Zašto sam napravio Pausr
Kratka verzija priče o tome kako sam od pokretanja tvrtki došao do izrade mjerača vremena za pauze.
Alex Ren · 2 min čitanja
Bok,
Već pet godina radim na daljinu. Otkad je počeo Covid, kao i mnogi drugi. Pet godina pokretanja tvrtki za istim stolom: neke su uspjele, neke nisu. Takva je igra.
Ono što nisam očekivao bio je račun.
Jedini projekt koji sam sve te godine pustio da propadne bio sam ja.
Na taj dio te nitko ne priprema. Kad radiš na daljinu, nema kolege koji svrati na kavu, nema puta do posla koji dan prereže na pola. Samo ti, zaslon, i sati koji se gomilaju bez ičega što bi ih zaustavilo.
Cijeli dani bez ustajanja, osim po novu kavu. Oči peku već do 18 sati. Fokus nestaje do sredine poslijepodneva, što sam nadoknađivao radeći dulje navečer. Mislio sam da držim tempo. Zapravo sam se iscrpljivao.
Zato sam potražio alat. Ne onaj koji bi od mene tražio dvadeset minuta meditacije između dva poziva. Nego onaj koji bi radio jednu jedinu stvar: odmakao me od zaslona u pravom trenutku, bez da o tome uopće moram razmišljati.
Nije postojao. Aplikacije za dobrobit obraćale su mi se kao pacijentu, aplikacije za produktivnost gurale su me da radim još više, a nijedna nije rekla ono jednostavno što istraživanja godinama ponavljaju: ljudi koji uzimaju prave pauze postižu više.
Zato sam ga izradio. Prvo za sebe. Tihi pratitelj na mom Macu koji mi kaže da podignem pogled, da ustanem, da prošetam, i koji me uhvati na stranicama gdje trošim vrijeme baš kad mi treba odmor.
To nije aplikacija za meditaciju ni gedžet za dobrobit. To je radni alat, izgrađen na jednoj ideji:
Tvoja pažnja tvoj je najvrjedniji resurs, a on se ne puni ispred zaslona.
Ako se tvoji dani odvijaju na zaslonu, Pausr je za tebe. Ne da bi radio manje. Nego da bi kvalitetno radio godinama, umjesto u sprintovima.
P.S. Ako radije ne bi potrošio pet godina učeći ovo na moj način, probno razdoblje traje sedam dana. To obično bude dovoljno da osjetiš razliku.
Osnivač Pausra
Pariz, srpanj 2026.
